Lutaš cestom života… Nekad s ciljem, nekad bez… I uvijek se nađe nešto na putu. Nema onog nečeg da ti stvara čisti i mirisni prolaz bez zapreka… Nema pravog puta bez zapreka. Lutaš ulicama… nekad su ti strane, nekad već poznate. I zapreke… Sve je u redu… mora ih biti… Netko ih prevlada. Netko isplovi prije nego se utopi. Netko uspije ustati nakon što padne. Netko ostane živ nakon skore smrti. Netko zalijepi putokaz nakon što se raspadne. Ali pitaš se zašto tvoje zapreke uvijek moraju biti one koje ruše, koje ti ne daju dalje, koje te tjeraju da odustaneš, koje te odgurnu unatrag čak i od početka… Zašto ih ne možeš prijeći…nikad. Imaš osjećaj da sve su takve… Bar što se tiče onih putova koji vode k onom što tražiš i želiš iz dubine duše… Svijetlost u tvom obliku. I znaš da je to ono što bi te moglo učiniti sretnom osobom. Stvari koje bi se izrečene činile sitnicama, ali su zapravo ono što sve nas ispunjava i može nam učiniti dan drukčijim. Makar samo na trenutak. Samo jedan iskren osmjeh iz srca i osjećaj je drugačiji. A toliko je toga moglo biti drugačije… samo da je koja stvar bila drugačija… samo da se nešto nije ili je spriječilo na putu. Ne znam… Ali vjerujem u to da nas put oblikuje… Da… učimo se putem. Čini nas jačim. Što je okrutniji, to nas više iskušava. I to nam više dokazuje da smo jaki baš u onom trenutku kada mislimo da smo najslabiji. Ali… nekad ti sve to dojadi… Vrištiš zašto ne možeš doći do toga… Zaštooooooooo. Eh, da… I da ti netko kaže zašto, tražio bi neki drugi odgovor… A znaš, može biti puno gore. Moglo je biti da nisi ni našao put. Uvijek, ali baš uvijek je moglo biti gore. Ali ti to sve znaš. Dobro znaš koliko ideš u dubinu svojih misli i koliko ih granaš. Dobro znaš da budeš svakoj crnoj točki našao bijelu, i obrnuto. Svjestan si da te tvoja analiza analize ubija koliko i ispunjava. I nekad krećeš. Nekad ne. Nekad ti je žao. Nekad nije. Ali nikako da uhvatiš onu nit. Bježi. Strmoglavi se padinama, utaplja se u oceanu, leti izvan nebeskog dosega. I nestaje. A kada ti dođe pred oči ne možeš ju prepoznati. I opet klečiš na podu. Pitaš se zašto. A pritom zapravo ne želiš znati razlog. Ne želiš da se sve događa s razlogom. Ne želiš slijediti logiku. Ne želiš biti to što jesi. Ne želiš koračati slomljenim putem. Ne želiš željeti. (valjda cu se vratit..pjesma je s neta..nasla sam je negdje...)